Vojni Veterinari: U Misiji Da Vojni Psi Budu Zdravi

2024 Autor: Daisy Haig | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 03:06

Napisala Samantha Drake

Kao i njihovi ljudi, i vojni psi se mogu ozlijediti ili razboljeti na terenu. Srećom, veterinari koji služe u Veterinarskom korpusu američke vojske spremni su za širok spektar scenarija, od uboda škorpiona do toplotnog udara.

Kapetan Crystal Lindaberry, doktor veterinarske medicine, prisjeća se kako je jednog ljeta patrolnog psa liječio od iscrpljenosti i opekotina zadobivenih tokom ljeta u pustinji u Afganistanu. "Pijesak i beton toliko su vrući od sunca da bi [pas] legao, ali vrućina mu je prolazila kroz krzno i šape", objašnjava ona. "Radio je svoj posao i onda smo se, kad se vratio, pobrinuli za njega." Srećom, pas se brzo oporavio i vratio se na posao u roku od tjedan dana.

Pored patrolnih dužnosti, vojni psi mogu biti obučeni za otkrivanje eksploziva i opojnih droga. Neki psi imaju certifikat za obavljanje poslova otkrivanja i patroliranja.

Veterinarski korpus američke vojske proslavio je 2016. svoju stotu godišnjicu, ali mnogi ljudi malo znaju o širini njegove vojne misije. Vojni veterinarski korpus odgovoran je za brigu o svim vojnim radnim životinjama. Pored pasa (obično njemačkih ovčara i belgijskih malinoisa), to uključuje i konje koji su nekada bili dio konjice, a danas se prvenstveno koriste u ceremonijalnim ulogama; i dupini, koje mornarica koristi u operacijama potrage. Korpus takođe osigurava brigu o kućnim ljubimcima u vlasništvu pripadnika službi smještenih širom svijeta.

"Gdje god vojska ima osoblje, mi imamo životinje", napominje major Rose Grimm, pomoćnik šefa Veterinarskog korpusa u Fort Sam Houston u San Antoniju u Teksasu.

Vojni veterinarski korpus: vek službe

Kongres je stvorio Veterinarski korpus američke vojske 1916. godine, ali savezna vlada osigurava brigu o životinjama koje koristi vojska još od Revolucionarnog rata 1776. godine, kada je general George Washington naredio uzgajanje „puka konja s farijerom.” Tijekom građanskog rata, svaka konjička pukovnija uključivala je veterinarskog hirurga, ali Kongres je tek 1879. godine zahtijevao da svi konjički veterinari budu diplomci priznatog veterinarskog koledža, prema web mjestu Veterinarskog korpusa američke vojske.

Kada su SAD ulazile u Prvi svjetski rat 1917. godine, vojska je zapošljavala 57 veterinara, prvenstveno u medicini i hirurgiji konja. Danas Vojni veterinarski korpus ima 530 oficira Veterinarskog zbora, 530 veterinarskih tehničara i 940 specijalista za veterinarsku inspekciju hrane, zajedno sa oko 400 civilnog pomoćnog osoblja, uključujući veterinare, veterinarske tehničare i administrativno osoblje, koje pruža veterinarske usluge za vojsku, mornaricu, Marinci i vazduhoplovstvo na nekoliko lokacija u SAD-u i u više od 90 zemalja.

Većina vojnih veterinara izlazi ravno iz akreditirane veterinarske škole, objašnjava dr. Clayton D. Chilcoat, potpukovnik i pomoćnik zamjenika načelnika Veterinarskog korpusa vojske u Washingtonu, DC Vojska plaća tri godine veterinarske škole zauzvrat četiri godine radnog staža nakon diplomiranja.

Po ulasku u Vojni veterinarski korpus, veterinari prolaze kroz 11-nedeljni program obuke koji pruža praktične i nastavne poduke. Veterinari se mogu odlučiti za aktivnu dužnost ili za službu u vojnoj rezervi.

Chilcoat, koji je doktorirao u imunologiji, osim veterinarske diplome, započeo je kao naučnik za veterinarska istraživanja, a kasnije je služio u Koreji kao zapovjednik veterinarskog pribora. Takođe je službovao u Njemačkoj, Africi i Koloradu.

"Od nas se očekuje da budemo vođe", kaže Grimm, čija je vojna karijera veterinara uključivala razne zadatke. "Naši civilni kolege možda ne misle o sebi na taj način, ali Vojska to očekuje."

Lindaberry je služila u zemljama uključujući Afganistan, Irak i Kuvajt, a trenutno je smještena u Fort Campbellu na granici Kentucky-Tennessee između Hopkinsvillea u Kentuckyju i Clarksvillea u državi Tennessee. Kao veterinar angažiran u inostranstvu, njezin posao obuhvaćao je pružanje rutinske njege vojnim psima, od davanja cjepiva do liječenja proljeva. Manje rutinska bila su pitanja u vezi sa surovim okruženjem Bliskog Istoka, poput toplotnog udara i uboda škorpiona. "Imaju tamo zaista jako gadnih škorpiona", kaže Lindaberry.

Ljudi obično zamišljaju da vojni veterinari liječe vojne pse ozlijeđene eksplozivnim uređajima zbog onoga što vide na televiziji, ali stvarnost je sasvim drugačija, napominje ona.

Istovremeno, vojni veterinari su obučeni da budu spremni na sve. "Šta radimo kad imamo hitnu pomoć sa psom ili imamo bolesnog psa, a nismo u baš lijepoj veterinarskoj bolnici u kojoj imamo sve lijepe stvari [poput odgovarajuće opreme i zaliha]?" Kaže Lindaberry. "Kako upravljamo tim stvarima kako bismo psa u svakom slučaju mogli postići stabilnom stabilnošću, dovoljno stabilnom do mjesta gdje ga se može prevesti na konačni tretman?"

Dodatne dužnosti vojnog veterinara

Mnogi bi ljudi bili iznenađeni kada bi saznali da je jedna od najvećih odgovornosti Armijskog veterinarskog korpusa osiguravanje sigurnosti sve hrane koju konzumira vojno osoblje. Lindaberry kaže da je velik dio njenog posla inspekcija prehrambenih objekata, trpezarija i same hrane.

Ova dužnost datira iz 1890-ih, kada su veterinari pozvani da pregledaju meso, živinu i mliječne proizvode prije nego što su poslani na granične straže. "Snažna akademska pozadina u mikrobiologiji, epidemiologiji, patologiji i javnom zdravstvu uvijek je činila veterinare idealno pogodnima za ulogu u osiguravanju cjelovitosti hrane", navodi se na web stranici Vojskog veterinarskog korpusa. Specijalisti vojske za veterinarsku inspekciju hrane i dalje odobravaju sve prodavače hrane i pregledavaju svu hranu koju je kupilo američko Ministarstvo obrane kako bi bili sigurni da je sigurna za jelo.

Vojni veterinarski korpus takođe posvećuje značajna sredstva medicinskim istraživanjima i razvoju radi zaštite vojnog osoblja, uključujući razvoj vakcina, antitoksina i protuotrova. Takođe pruža napredne mogućnosti obrazovanja za veterinare. Ovog ljeta Lindaberry se vraća u školu u sklopu dugoročnog programa obuke vojske za zdravstveno obrazovanje. Upisat će rezidencijalni program interne medicine na Državnom sveučilištu Sjeverne Karoline, sa svojim njemačkim ovčarom, dvije mačke i dva konja. Po završetku programa, Lindaberry kaže da će se vratiti u vojsku kako bi pomogla u obuci novih veterinara i pružila specijaliziranu njegu vojnim psima.

Na pitanje ima li savjet za one koji su zainteresirani da postanu vojni veterinar, Lindaberry ističe da je rad sa životinjama samo dio posla. „Kažem ljudima da se ne pridružuju vojsci ukoliko ne žele u vojsku. Da, ja sam veterinar, ali pola vremena provodim radeći dobre staromodne armijske stvari."

Fotografija: ljubaznošću kapetana Crystal Lindaberry